16/09/2026
Sokobanja se jutros probudila kao stara fotografija ostavljena na prozoru: magla, tišina i onaj prigušeni miris mokrog lišća koji u septembru znači da je leto već potpisalo odjavu, ali se još nije odselilo. Termometar obećava od jedanaest do skoro dvadeset četiri, a nebo — WMO kod 45 — drži čaršiju u onom međustanju između vlažnog plašta i sunčanog rukava. Juče je kiša tapkala po crepovima, danas magla tera ljude da hodaju sporije, kao da svako nosi sopstvenu uspomenu u džepu.
Juče, u utorak, dok je nebo još kvasilo Sokobanju, Ulica Svetog Save i sama zgrada Opštine ostale su bez struje od devet do dva posle podne. Stub, niski napon, radovi — uvek ista rečenica, uvek isti apel da se isključe frižideri i nada da će se voda u bojleru setiti da je vruća. U banji u kojoj se leči dah, pet sati bez struje zvuči kao sitnica iz Beograda, a ovde je to drama kafane: kafa se hladi, račun se ne štampa, a neko na šalteru kaže da je „sve zbog mreže“. Mreža, taj nevidljivi bog savremenog života, opet je tražila žrtvu baš na potezu od Opštine do mosta na Banjici.
Dok su žice ćutale, fudbal je vikao. Ozren je u Zaječaru rasturio poslednjeplasiranog Šljivara 8:1 — Petrović, Đokić, Marjanović, Ristić, golovi kao da ih neko reže nožem za slaninu. Trebič je, u istoj ligi, isti dan, isti grad, izgubio od OFK 019 sa 6:2. Pola uspeha, kaže naslov, a čaršija to prevodi tačnije: jedan klub se vratio kući kao da je doneo berbu, drugi kao da je ostavio kišobran u gostima. Peto kolo već čeka — Ozren domaćin zaječarskom 019, Trebič prima Rgotinu. U Sokobanji se fudbal i dalje meri ne samo bodovima nego i tim ko je u kafani prvi rekao rezultat.
A onda, tišina starija od stadiona. U nedelju, 13. septembra, Književni klub „Sokolovo pero“ odveo je svet kod Grudonjskih vodenica, u okviru Dana Goluba Radovanovića. Ćerke — Tanja i Nina — čuvaju i papir i točak, i dvorište onako kako ga je otac ostavio. Predsednik kluba Aleksandar Miletić govori o celini, o arhitekturi koja nije dekoracija nego kičma sećanja. Biblioteka, Kulturni centar, Turistička organizacija, Opština — svi su već čuli inicijativu. U banji koja stalno gradi nove spratove, vodenice stoje nisko, mokre i tvrdoglave, kao da znaju da parkiranje nije jedina mera napretka.
Jer napredak ovde ima i drugo lice. U Skupštinskoj sali raspravljalo se o izmenama Plana generalne regulacije. Udruženje „Iskorak“ pita ono što čaršija već šapuće: kako se na postojeću zgradu doda još jedan sprat, a parking ostane javni, dakle ničiji? Park kod bioskopa Moravica u planu ima podzemnu garažu ispod drvoreda — čudo inženjerstva ili sečeno drvo sa lepim crtežom? Peticija kruži. U isto vreme Opština izlaže urbane projekte: više porodica u Vojvode Putnika 35–37, dogradnja u Beogradskoj 1. Sokobanja raste u vis, a vodenice mole da ostanu u širinu.
Turistička organizacija, tiha i pedantna, već je proglasila pobednike 19. Foto izazova. Tema: „Sokobanja — mesto najlepših uspomena.“ Šezdeset jedan autor, 259 fotografija, četrdeset u užem izboru. Uspomena je ovde industrija i molitva u isto vreme. Petog septembra trčao je i XVIII Maraton želja — puni se kuponi na mestima gde narod veruje da nebo sluša. Želje, kao i vaučeri od deset hiljada, stižu u talasima. Ko nije stigao da se prijavi za subvencionisano polaganje vodičkog ispita do 8. septembra, ostaje da vodi goste srcem, što ovde ionako radi bolje od licence.
Kulturni centar, dok čeka Dečju nedelju, raspisuje nabavke: „Mali princ i ruža“, duodrama o Desanki, „Bedemi ćirilice“. U banji u kojoj deca još uče da čuju reku, tender zvuči kao administrativna pesma. Biblioteka „Stevan Sremac“ već misli na zimu — poziv za pelet. Leto se meri ležaljkama na Podini, zima kilogramima drveta pretvorenog u granule. SRC Podina je još u julu kupovala ležaljke; sada je sezona druga, a telo isto — treba ga grejati ili rashladiti, svejedno, samo da se ne prekine običaj.
I dok se u Srbiji priča o Adonisu — porodičnom carstvu lekovitog bilja koje već 35 godina iz Sokobanje miriše na kantarion i hajdučku travu — čaršija zna da je to njen pravi izvoz: ne samo turista, nego i onog što raste po Ozrenu kad niko ne gleda. Lekovito je ovde sve, pa i magla, pa i pet sati bez struje, pa i poraz Trebiča, ako se posle toga popije rakija u pravom krugu.
Pred nama je 26. septembar i Planinarski dan Planinarskog kluba Ozren. Do tada, Opština zove na uvid u birački spisak, budžet se realizuje po danima, a nebo obećava da će se magla razići u vedrinu, pa opet u oblake, pa u slabe pljuskove. Sokobanja ne moli vreme da bude savršeno. Ona moli samo da ostane prepoznatljiva: da vodenica i dalje šumori, da fotografija i dalje hvata uspomenu, i da, kad nestane struje, neko u kafani ipak zna da skuva kafu na starinski način.
Jer ovde se, i u magli, i bez kilovata, i posle osmice na gol, živi isto — polako, ironično i do kraja predano mestu koje se pravi da je malo, a u sebi drži celu jednu Srbiju.