26/10/2025
Izložba „Povijest u pokretu“
u Ateljeu Ismeta Mujezinovića u Tuzli, 15.10.2025.
Nihad Mešić River
Posvete Samiru, Aleksandru i Branislavu
Da su moji nastavnici i profesori likovnog vaspitanja i umjetnosti, akademski slikari Drago Mirković i Predrag Omerkić u osnovnoj školi "Džemal Mandžić" i tada jedinoj gimnaziji u Tuzli koja će poslije dobiti ime po Meši Selimoviću, znali da će onaj smotani visoki dječak s dvije lijeve ruke jednom zvanično govoriti na otvaranju izložbe sjajnih akademskih slikara Samira Sufija, Aleksandra Markovića i Branislava Lukića Luke, ništa im ne bi bilo jasno.
Kad me je prijatelj Luka zamolio da učestvujem u programu i na neki način, ukoliko može, neuštogljeno i bez pretjerane ozbiljne zvaničnosti, otvorim izložbu, pristadoh jer Luki malo šta mogu odbiti. Ipak, nije mi dao dovoljno uputstava pa se proteklih dana pripremah i "napamtih" o svakom od tri sjajna slikara. Na sreću, stručne iskaze o izložbi smo već čuli tako da je meni preostalo da iznesem poneko sjećanje i posvetim stihove koje me asociraju na svakog od njih.
Posveta Samiru Sufiju
Na Samira Sufija sam, kao na tuzlanskog umjetnika kojeg nisam osobno poznavao, bio ponosan kada je njegovo originalno oblikovanje posebne šolje za čaj bilo nagrađivano i zapažano po svim medijima i portalima prije kojih dvanaestak godina. Sjajan dizajn, a meni bilo drago i zapamtih. Nekoliko godina nakon toga, imao sam priliku u jednoj tuzlanskoj školi voditi radionicu o stereotipima i predrasudama za odrasle, nastavnike i roditelje i jedan od zadataka za sudionike bio je da nacrtaju princezu. Kako je jedan od učesnika događaja bio i Samir, a zadatak je obavljan u grupnom radu, iz onih grupa u kojima nije bilo Samira, žalili su se: "pa on najbolje crta, on je akademski slikar, to je nepravda!" - kao da se crtani lik Kalimera vratio uživo u učionicu u kojoj smo bili. Naravno poenta vježbe nije bila ko će bolje nacrtati princezu, nego prikazati kako najčešće stereotipno razmišljamo, a Samir se i u takvom zadatku sjajno snašao.
Stoga mu posvećujem ovaj svoj zapis:
U čekanju je bit
Koliko p**a
mi je samo
voda pristavljena za čaj
dovrela, a da
filter-vrećica mirisne
nane nije
dočekala fuziju?
U čekanju je bit!
Posveta Aleksandru Markoviću
U prvi mah nikako se nisam mogao sjetiti na kojem događaju smo Aleksandar Marković i ja bili skupa i nastupali zajedno otkada se i pratimo na jednoj od društvenih mreža. Obavih tzv. online istraživanje te iskopah i zajedničku fotografiju na kojoj smo Majda Zukić, Mario Vranješ, Branislav Lukić Luka i ja u Katoličkom školskom centru ili u Pozorištu u Tuzli. Biće da je ipak bilo Narodno pozorište. I taj događaj je bio davno, ali sam Acinu karijeru i uspjehe, kako u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, tako i u Austriji pažljivo pratio. U mnogome njegov rad vezan je i za pitanja identiteta. Sjajnom umjetniku Aleksandru Markoviću posvećujem zapis pod nazivom:
Doći kući
Doći kući.
Vratiti se u kraj
koji nekako
više svojim smatraš.
Prizori poznati.
Lijepi. Ružni.
Nekako tvoji.
Shvataš da
si tu određen.
"Vraćam se tu",
rekao bi Arsen.
U Tuzli sam.
Posveta Branislavu LUKIĆU Luki
Branislav Lukić Luka osoba je s kojima prijateljujem već dugo. Radi se o multimedijalnom umjetniku koji je osim što je izuzetan likovni akademski umjetnik ne manje originalan kao pisac, primijenjeni fotograf, pa čak i član popularne pop-rok grupe Alarm. S Lukom sam putovao, dijelio sobe, nastupao zajedno, družili smo se u različitom prilikama, a imao sam sreću i čast da sam često bio i sa njegovim divnim roditeljima u Erdeviku ili na zajedničkim putevima s njim i njegovom Antonijom po Hrvatskoj, Srbiji i dakako Bosni. Likovno je, skupa s Denisom Dugonjićem, doprinio na sjajan način mojim autorskim knjigama “Da sam rijeka”, “Čekajući dogledno vrijeme”, “S Džemom” i “Bauk-Bogeyman”, a neće se izvući da ne doprinese još koji p**a.
Luka je iznad svega, dobar čovjek, a nije čudo da je i ovaj put stao ispred divnog portreta svoje pokojne majke čiji osmijeh s umjetničkog djela njenog voljenog sina daje posebnu energiju i obasjava prostor Ateljea Ismeta Mujezinovića. Luka je već junak u nekoliko mojih zapisa ili priča, a ovaj p**a ponovo mu posvećujem sljedeću pjesmu:
Zagledan
Sivilo me vazda u
nesigurnost gurne.
Dobro je što
se osilio nisam.
Barem se nadam.
Krenuo bih zato sada u
sliku koju Branislav Lukić Luka
načini na planini Zvijezdi,
baš bih se sada zagledao
u brda pred sobom i ispod sebe
i nebo plavo iznad
na kolskom putu
između dvije njive
i odlutao.
S pažnjom se zagledajte sada u Povijest u pokretu, ABS ! Izložba je otvorena.
N. M. River, 15.10.2025. godine.
