18/11/2014
Na mjestu gdje se sastaju istok, istok i zapad
Ko jednom ode u tu Hercegovinu, uvijek nađe način i razlog da joj se ponovo vrati. To čuh prvi put kada viđoh Konjic, kada osjetih duh Hercegovine, i miris Neretve koji se miješa s mirosom vazduha koji vjetrovi donose s Prenja i okolnih brda. I zaista, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili slučajno, mahinalno ili pažljivo promišljeno, pođoh da tražim motiv da se vratim. I vratila sam se.
Vratih se ponovo da vidim Neretvu, onako tajanstvenu, čistu i misterioznu; da otkrijem sve njene tajne i ljubavi. Da se ogledam još jednom u njenom bistrom slivu i izronim najljepše zrnce pijeska, možda i zrno mudrosti. Vratih se da vidim hercegovački kamen, koji izgradi Konjic, preko kog se sunce tako pažljivo preliva i miluje ga svojim blještavim sjajem. Vratih se da pronađem ljubav. I pronađoh je...
Dolje sretoh oči tamnije od ponoći, a srce od Prenja veće. Sretoh osmijeh ljepši od svih ovih prirodno-geografsko-demografskih razlika koje se tako vješto stapaju u jednu prelijepu cjelinu. Prvi put kad ga zagrlih, osjetih da je to ta sreća, da je to ljubav o kojoj sam snivala, o kojoj sam pisala. Uplaših se kada shvatih da je on već bio tu, u mojim pjesmama; baš takav, ponosan, odvažan i najbolji. No, brzo se navikoh na sve to. Ono „ba“ nekako spontano zamijenih sa „vala“, a centar svijeta mi postade baš to mjesto, mjesto gdje se sastaju istok, istok i zapad; mjesto gdje se razlike poštuju i uvažavaju, a prave, ljudske vrijednosti cijene. Pa možda zato i prihvatiše mene, malog pjesnika paorskog srca koji voli da bude buntovnik bez razloga i mijenja svijet svojim perom. Samo, ja dolje ništa ne bih željela da promijenim. Ono je velika raskrsnica puteva, istorije i kulture koja je dovedena do savršenstva davno, davno prije mene, i baš tako treba i da ostane. Kad' stanem na konjički stari most , osjećam se tako malom i tako nedostojnom da se odvažim i kažem: „To je manje lijepo.“ Dok gledam Neretvu s mosta, srce mi je tada toliko veliko da seže sve do vrhova Prenja, koji plijene svojom ljepotom i nedostižnošću. Oni su pronašli put kako da dostignu nebesa; pa zato im se i divim toliko.
Čudna ti je Hercegovina, taj njihov duh i mentalitet. Umiju da omađijaju čovjeka, toliko da on počne vjerovati da je dolje najljepše. U svojim crvenim starkama obiđoh Evropu. Prođoh bogatim ulicama i starim istorijskim središtima svih najvećih metropola, ali nigdje mi ne bi kao na mjestu gdje ljubav pomijera sve granice razuma, na mjestu gdje sunce ljepše sija, i gdje kiša ne može da spriječi i omete šetnju, u Konjicu. Kada u Bosni i na Ozrenu pokušavam da dočaram šta sve osjetim dolje, na mjestu gdje se sastaju istok, istog i zapad; na mjestu gdje se sastaju sjever i jug, ili jednostavno, kako oni kažu za sebe, na tom čudnovatom mjestu „i“ , ja zanijemim. Kažu da se ne osjećaju Hercegovcima, a nisu ni Bosanci. Neobično, zar ne- vole da budu samo Konjičani. Možda je stvarno tako, a možda samo što vole da budu drugačiji, da pokažu da su posebni i svoji, jer, zaista to i jesu.
Bili oni u sjevernoj Hercegovini, na jugu Bosne ili samo u „i“ ja obožavam da pričam o njima, da pišem i slikam, i uvijek mislim da ne umijem prenijeti tu emociju, tu ljubav i ljepotu, taj jedinstveni doživljaj iz Konjica.
