20/06/2026
𝑶 𝒗𝒆𝒍𝒊𝒌𝒊𝒎 𝒑𝒂𝒓𝒐𝒃𝒓𝒐𝒅𝒊𝒎𝒂, 𝒏𝒐𝒗𝒊𝒈𝒓𝒂𝒅𝒔𝒌𝒊𝒎 𝒊𝒔𝒆𝒍𝒋𝒆𝒏𝒊𝒄𝒊𝒎𝒂 𝒊 𝒔𝒗𝒊𝒓𝒂𝒄𝒊𝒎𝒂 𝒏𝒂 𝑻𝒊𝒕𝒂𝒏𝒊𝒄𝒖 // Još ćemo se malo zadržati na neiscrpnoj temi iseljenika iz novigradsko-netretićkog kraja. Naše pretke na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u novi su svijet i život prevozili veliki prekooceanski parobrodi u službi velikih stranih brodarskih i putničkih kompanija, čuda pomorske tehnike tog doba. Svi su ti brodovi imali svoje priče, baš kao i njihovi putnici, često povezane s prijelomnim i sudbonosnim svjetskim događajima. Izdvajamo neke od njih.
- 𝑺𝑺 𝑲𝒓𝒐𝒏𝒑𝒓𝒊𝒏𝒛 𝑾𝒊𝒍𝒉𝒆𝒍𝒎
Ponos njemačke kompanije Norddeutscher Lloyd, jedan od najbržih i najluksuznijih prekooceanskih brodova sjevernog Atlantika. Još je 1902., pod kapetanom Augustom Richterom osvojio Plavu vrpcu, nagradu za najbrži prijelaz Atlantika. Kasnije je u Prvom svjetskom ratu služio kao njemački lovac na neprijateljske opskrbne brodove, od Europe do Južne Amerike, zaradivši nadimak „The Mystery Ship“ (Tajanstveni brod). Poručnik Alfred von Niezychowski o svojim je dogodovštinama na njemu napisao i knjigu The Cruise of the Kronprinz Wilhelm. Nakon što su SAD objavile rat Njemačkoj, brod je zaplijenjen u filadelfijskoj luci. Svoju je slavnu pomorsku karijeru završio u Americi pod drugim imenom negdje iza 1923.
𝑵𝒆𝒌𝒊 𝒏𝒂𝒔̌𝒊 𝒑𝒖𝒕𝒏𝒊𝒄𝒊 𝒔 𝒈𝒐𝒅𝒊𝒏𝒐𝒎 𝒅𝒐𝒍𝒂𝒔𝒌𝒂 𝒖 𝑺𝑨𝑫: Ivan i Matija Martišković (Zagradci, 1910.), Franca Pogačić (Vučjak, 1913.), Juro Čavlović (Crkveno Selo, 1913.), Josip Maradin (Vinski Vrh, 1910.), Pero Jakovčić (Crkveno Selo, 1913.), Petar Jakovčić (Novigrad, 1906.), Miko Jakovčić (Netretić, 1909.), Mato Mataković-Pavlić (Tomašnica, 1912.), Joso Dumešić (Tomašnica 1912.), Marko Mikčevac (Tomašnica 1912.) i mnogi drugi.
- 𝑹𝑴𝑺 𝑴𝒂𝒖𝒓𝒆𝒕𝒂𝒏𝒊𝒂
Sagrađena 1906. za britansku kompaniju Cunard Line, RMS Mauretania je u tom trenutku bila najveća mobilna struktura koju je čovjek ikada sagradio. Osvojila je Plavu vrpcu i 20 godina držala brzinski rekord za prijelaz Atlantika. Njezin sestrinski brod RMS Lusitaniu je 1915. godine potopila njemačka podmornica što je utjecalo na ulazak SAD-a u Prvi svjetski rat. Mauretania je u ratu prevozila britanske trupe na Galipolje te služila kao brod-bolnica. U civilnu službu se vratila 1919. na liniji Southampton – New York. Poznat je brod zapamćen i spomenut u raznim umjetničkim djelima, a spominje se i u filmu Titanic.
𝑵𝒆𝒌𝒊 𝒏𝒂𝒔̌𝒊 𝒑𝒖𝒕𝒏𝒊𝒄𝒊 𝒔 𝒈𝒐𝒅𝒊𝒏𝒐𝒎 𝒅𝒐𝒍𝒂𝒔𝒌𝒂 𝒖 𝑺𝑨𝑫: Mijo Peretić (Netretić, 1913.), Mirko Rici (Novigrad, 1928.) i mnogi drugi.
- 𝑺𝑺 𝑹𝒐𝒄𝒉𝒆𝒎𝒃𝒂𝒖
Prekooceanski parobrod u službi francuske Compagnie Générale Transatlantique. Porinut je 1912. godine kao prvi francuski brod kojeg pokreće kombinacija recipročnog parnog stroja i parnih turbina. 1919. godine vraća američke postrojbe u SAD i nakon brojnih dogodovština oko 1934. završava u rezalištu u Dunkirku.
𝑵𝒆𝒌𝒊 𝒏𝒂𝒔̌𝒊 𝒑𝒖𝒕𝒏𝒊𝒄𝒊 𝒔 𝒈𝒐𝒅𝒊𝒏𝒐𝒎 𝒅𝒐𝒍𝒂𝒔𝒌𝒂 𝒖 𝑺𝑨𝑫: Mara, Kata i Stjepan Netretić (Netretić, 1912.), Petar Vuljanić (Tomašnica, 1912.) i mnogi drugi.
- 𝑹𝑴𝑺 𝑻𝒊𝒕𝒂𝒏𝒊𝒄
Priča o nepotopivom ponosu britanske talasokracije, velikom Titanicu svima nam je dobro poznata, možda najviše iz epskog remek-djela redatelja Jamesa Camerona iz 1997. godine. Sagrađen je u Belfastu u Sjevernoj Irskoj za kompaniju White Star Line. 10. travnja 1912. je isplovio iz Southamptona za New York te samo tri dana kasnije, nakon sudara s ledenjakom, potonuo u sjevernom Atlantiku, odvevši sa sobom u oceanski bezdan preko petnaest stotina duša. Ono što je manje poznato je da je u svom potpalublju nosio i tridesetak Hrvata, mahom zemljoradnika. Od njih su spašena dva muškarca i jedna žena.
Ivan Jalševac iz Topolovca kod Siska i Nikola Lulić iz Konjskog Brda kod Perušića su se vratili u Hrvatsku dok je Mara Osman-Banski iz Čazme umrla 1930. u SAD-u. Jalševac se sjećao kako je, dok je brod tonuo, sa svoja dva zemljaka, Stankovićem i Draženovićem, zapalio cigaretu i zapjevao neku staru čeznutljivu pjesmu iz rodnog kraja. Njegovi prijatelji nisu se spasili. Za nekog Josipa Perušića se veže spomen da je svoje mjesto na čamcu za spašavanje ustupio ženi i djetetu, a on je ostao na palubi do potonuća. 2012. godine je u Belfastu otvoren monumentalni muzej Titanic Belfast u kojem se mogu pročitati i sva imena stradalih, među njima i ona naših sunarodnjaka.
Titanicu je u pomoć priskočio brod Carpathia koji je plovio na ruti Rijeka – New York te u posadi imao više desetaka Hrvata. Svi članovi posade su kasnije dobili spomen medalje u čast spašavanja. Dvije se nalaze u Hrvatskoj. Na Carpathiji je kao konobar radio i Josip Car koji je kući donio spasilački prsluk s Titanica, jedini sačuvan na cijelom svijetu. Od 1938. godine se nalazi u riječkom Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja.
U našem su novigradskom kraju sačuvana neka, doduše neprovjerena, sjećanja na ljude koji su imali već kupljenu kartu za Titanic no iz nekog su razloga zakasnili na ukrcaj. Radi li se o stvarnom slučaju ili tek plodu naknadne mašte – teško da ćemo ikada više saznati. Jednom su se prilikom neki svirači iz kostanjarskog kraja, a to su naši susjedi podno lipničke gore, hvalili kako sviraju baš poput njihovih djedova koji su svirali na Titanicu. Kada je te kobne travanjske noći i brodski orkestar utihnuo, kada se je već sve smirilo, sjevernim je Atlantikom još samo odjekivala svirka i pjesma Kostanjara. Ta nam, doduše romantizirana i izmišljena pričica, budući da, koliko nam je poznato, na samom Titanicu nije bilo Kostanjara, ipak ukazuje na to koliko je saga o iseljavanju u Ameriku duboko ukorijenjena u svijest naših ljudi. Sjetimo se zato kada ćemo sljedeći put gledati film Titanic – priča o Titanicu je i priča o našim Hrvatima, o njihovim nadama i stradanjima.
Čuvajmo te priče, prenesimo ih na svoju djecu i unuke - to je naša povijest, to smo mi. Narod koji ne poznaje sam sebe nema budućnosti, kao ni čovjek bez imena i prezimena.
