21/11/2023
Kakve veze ima Nikola Tesla i Punat?
Naizgled nikakve... ali to nije baš sasvim točno... Upravo je Tesla dao Puntarima poticaj i osnovne informacije za izgradnju električne centrale ("Munjare"). Zgrada, sagrađena 1929. na Kanajtu, i dalje postoji. Ovdje je vidimo na fotografiji, na kojoj su i osnivači... ne znam je li ovaj starac moj pradjed Jure Andrijčić, koji je bio jedan od osnivača (zapravo potpisnik u ime svog sina Vicenca, brata moje bake, koji je tada živio u S.A.D.)
Opširna priča o slučajnom poznanstvu jednog Puntara u NEW YORKU, koji je poznavao teslinog suradnika (iz Bakra) i tako povezao grupu američkih puntarskih iseljenika s Teslom, objavljuje se u novoj knjizi "STARE KUNTRADE -- Punat i Stara Baška"), a ovdje citiram tek nekoliko rečenica:
"(...)Naši ljudi kad su došli u Ameriku bili su pomalo prestrašeni, jer tamo je bilo sve drugačije nego kod kuće. Najviše ih je iznenadio plin na kome se kuhalo i nije trebalo drva. Drugo iznenađenje bila je žarulja. Posvuda su bile žarulje. Pričaju da je jedan u sobi gdje je spavao cijelu noć puhao u žarulju. Ujutro je došao drugi, koji je spavao u drugoj sobi i pitao ga što radi? Onaj prvi mu je odgovorio da ne može nikako ugasiti svijeću: „Pušem, pušem, a nikako ugasiti!“ Onaj drugi mu je rekao: „Gledaj!“... otišao do prekidača i okrenuo ga na OFF. Žarulja se ugasila. Rekao mu je: „Sada i ti učini isto!“... i kada je to učinio, nije mogao doći k sebi kako je to lako!
Počeli su razmišljati da bi bilo lijepo elektrificirati i rodni kraj. (...)
Jednog dana je držao predavanje i Nikola Tesla. Govorio je o elektrici, riječi je sipao kao iz rukava, nešto su razumjeli, ali mnogo toga i nisu. Jedan naš Puntar, Pere Orlić Vicencov, kada je završilo predavanje, otišao je do Tesle i s njime razgovarao kao da su skupa ovce pasli. Sljedećeg dana na poslu ga je netko pitao poznaje li on onog inženjera Nikolu? Rekao je da poznaje. „Tamo gdje ja radim je i jedan iz Bakra koji je njegov pomoćnik, a ja sam s njime blizak i tako smo se upoznali. To je naš čovjek iz Like, jako je snalažljiv i ovdje je mnogo toga postigao. Sva elektrika u New Yorku je njegova. Ako što trebate ja ću ga pitati, a ako on bude od volje uslišat će moju molbu.“(...)
Postavili su električnu mrežu i počele su gorjeti prve žarulje. Pere Vicencov je kazao: „Poslali su fotografiju u Ameriku i kada smo vidjeli prvu sijalicu, koja je gorjela i svijetlila na Puntu, smo svi bili veseli i rekli: 'Sada smo napredovali!' Ja sam otišao do Nikole Tesle i rekao mu da na Puntu gori žarulja. Bio je jako radostan i ustvrdio kako bi trebalo još mnogo toga osvijetliti. Toga dana smo otišli u šetnju u Central park i Tesla mi je govorio o nekim svojim idejama koje su mu došle dok je spavao, ili kad se probudio, ni sam nije bio siguran. Crtao je po puteljku nekakve krugove i križeve, govorio je kako ovu energiju (power) mora napraviti takvu da je svatko može koristiti. Ja sam ga upitao: 'Kompa, zar misliš da je to moguće?' On mi je odgovorio: 'Da, moguće je, ali bih morao imati mnogo više novaca nego što ga imam.'
Mnogo p**a smo još šetali zajedno. On nije volio hodati blizu drugih ljudi, stoga sam i ja hodao barem metar dalje od njega. Nikada nikome nije dao ruku, a kada je jeo, pred sebe je stavljao čini mi se dvadeset salvetica na stol. Uvijek je jeo sam. Više p**a je crtao na salvetama i onda ih ponio u sobu.
(...)
Živjeli smo u istom hotelu, New Yorkeru. To je bio hotel s puno katova. Kada je Nik ostario nije ga posjećivao skoro nitko, ako je netko i došao – brzo je pobjegao. On je hranio golubove i više p**a su mu rekli neka to ne radi, ali on nije mario za upozorenja. Kada smo izlazili, vani ga je čekalo mnogo golubova i on je uzimao vrećicu sa zrnjem i davao im. Jeli su mu iz ruke. Jedan bijeli golub je običavao sjesti na njegovo rame i čekao dok mu nije dao jesti iz dlana, po dva-tri zrnca u prstohvatu.
Poslali su po mene 1943. godine, jer su me uvijek vidjeli da zajedno šećemo, jer je Nik umro. Otišli smo tamo, oprali ga i presvukli. Polegli smo ga na jednu dasku. Na prozor je sletio onaj bijeli golub i s kljunom kljucao u staklo. Otvorio sam prozor i dao mu zrnje. Nato je došlo mnogo goluba i svi su gukali, kao da su se došli oprostiti od Nikole. Iz hotela su javili da su došli neki ljudi, bio je cijeli košmar."
(zabilježio dr. Rado Žic. Izvadak iz duljeg teksta, koji se u cijelosti objavljuje u novoj knjizi, na izvornoj puntarskoj čakavici + prijevod na hrvatski.)
Knjigu možete nabaviti tako da me kontaktirate osobno porukicom ili ovdje u komentar, pa vam se povratno javim. U knjizi su brojne priče iz prošlosti Punta i Stare Baške te 187 starih razglednica/fotografija. Veliki format, tvrde korice, color tisak. Izlazi iz tiska slijedeći tjedan, kada je i promocija knjige: 29. 11. u 19 sati u Galeriji Toš na Puntu.
Lijep pozdrav, Alan Žic-Teklin, autor knjige
